| Ovo je zvanična verzija opisa puta po Meksiku. Originalna verzija je dvaput duža i dostupna je u blogu Ivana Arsenijevića. Razlika je u tome što taj tekst sadrži i doživljaje koji nisu u vezi sa energijama i mestima moći. |
U Londonu smo iskoristili priliku da odemo do Mesta moći Katedrale vestminsterske opatije. Nakon kraće Ljubišine priče o značaju Mesta moći tokom poslednjih dosta milenijuma, raziđosmo se na razne strane. Bilo je kasno za ulazak a i inače ulaznica košta 10 funti. Ostao sam da snimam katedralu čekajući da dođe moj drug iz srednje škole, emigrant, sa kim sam se dogovorio da se vidimo. U sreći i veselju pili smo belo pivo.
Sutradan, kad smo krenuli na aerodrom, bili smo srećni što napuštamo tako prijatan hotel. U toku leta, nikako da prođe dan. Prešli smo 6 vremenskih zona. Osećam da mi se spava jer je, valjda, ponoć, ali napolju sija Sunce. I sletosmo najzad nakon 11 sati leta. Ali, zar to ne beše treba da traje samo 9 sati? Da, da, ali sleteli smo u drugi grad! Nad Meksiko Sitijem je oluja koja sprečava sletanje pa smo došli na najbliži aerodrom, časkom tu na 400 kilometara (veliki je Meksiko). Onda je bilo odlučivanje kako do Meksiko Sitija: autobusom ili da sačekamo da prođe ona oluja pa avionom. I tako sedesmo u avionu, na pisti, skromnih sat vremena. Onda se završi oluja, poletosmo i najzad sletosmo u veliki grad. Ukupno 13 sati leta, 14 sati unutar letelice, ah divote... Kažu da su Meksikanci spori radnici... Zbog pasoške kontrole trebalo je stajati sat vremena u redu. Ne mogu da opišem kako sam se izmučeno osećao. Potom sledi vožnja do hotela, opet sat vremena, kao i u Londonu od hotela do aerodroma. To je jedinstven dan u mom životu: trajao je 31 sat, od čega je maltene 20 uzastopnih provedeno u napornim uslovima. No, hotel je posebna priča - verovatno moj najluksuzniji smeštaj ikad. Sve je veliko, čisto i uredno i ostavlja utisak moći. Pravi hotel za naročitu severnoameričku klijentelu ali što da jednom i to ne iskusim.
Za naredni dan su predviđeni posebni sadržaji, posete raznim znamenitostima po gradu. Nadasve izvanredno ali ima jedna caka. U hotel smo stigli nekoliko sati kasnije nego što je trebalo (pa će se kraće spavati) i mnogo umorniji nego što je trebalo (a kraće će se spavati). Dok se raspremimo i okupamo, ostaće malo vremena za spavanje. Na kraju planje da se spava optimistična duga 3 sata. Ah, pa to nije ushićujuće - gde mi je pištolj?
Probudio sam se nakon 9 sati spavanja a ustao sam pretežno zbog griže savesti. Ostali su otišli u razgledanja - a snimatelj nije sa njima? Nije mi bilo ni do čega osim spavanja, pobogu, pa i piloti, sportisti i goveda kad odjednom pređu četvrtinu sveta puste ih da se priviknu na promenu vremenske zone. Osim ako ih ne vode na klanje (mislim, goveda). Cimer i ja smo otišli u deo grada za koji je predviđeno da grupa bude tu u to vreme. Grupe nigde, meni ni do čega, cimer ne može više da stupi u kontakt sa vodičem grupe (srpski mobilni operater je baš tad pukao, nisu se povratili do kraja dana) i sve to na temperaturi oko 45-50 stepeni. Nisam mogao da ostanem na Suncu duže od par minuta. Sve zakrčeno, ludo i šašavo a od snimanja nema ništa. Posle par sati vratismo se do hotela, pa u restoran (nisam jeo tad već pun jedan dan). Vesela Meksikanka zbija viceve kako nije razumela da smo rekli da ne želimo ljutu hranu. Isto kao Pavle Vujisić u "Otpisanima", vidim kroz prozor kako dolaze naši. A oni zbijaju viceve kako nismo ludi što smo izbegli obilazak već ostali da jedemo ljuto. "Nije ljuto". "Dobro, a gde si danas?". "Ostao sam u krevetu, nisam mogao da pođem". Odgovoreno mi je rečima koje i danas peku: "Trebalo je da snimaš a ne da se izležavaš... Kad je Ljubiša pitao 'gde je ovaj što snima' a tebe nije bilo znao sam da će biti problema..."
Kad se izađe uveče po gradu, uvek svašta može da se očekuje. Kao i do sad, neću pomenuti rodoljubive spomenike o krvoprolićima, oblakodere zanimljive inženjerima, krezube taksiste bez taksimetra i religijske ustanove sa uspravnim špicevima. Nas četvorica smo izašli da prošetamo a već u susednoj ulici su nam prišle dve devojke. Jako niske i mlade, pozvale su nas u diskoteku iza njihovih leđa. Iako zvuči odlično, ovaj razgovor nije od te vrste. Devojke su ponudile usluge njihovih maloletnih koleginica, naše je samo da kažemo željeni format isporuke. Usluge su bile vrlo maštovite i jeftine. Moj drug je rešio da nas odbrani ali je to uradio potpuno pogrešno. Napravio sam grimasu na njegove reči: "mi ne volimo žene". Devojčice mu nisu poverovale, što je istovremeno i dobro i loše.
Sutrašnji doručak je bio zanimljiv. Meksikanci su se naljutili što smo pakovali hranu u salvete i krili u torbe. Po mom mišljenju, opravdana su oba gledišta.
Išli smo u posetu dvema Mestima moći, piramidama u starom gradu Teotihuakanu, 60 kilometara na sever. Ali pre toga ćemo posetiti drugo najsvetije katoličko mesto na svetu, baziliku Bogorodice od Gvadalupe. To je ogromna građevina dovoljna za hiljade ljudi a posvećena je priči o preobraćanju Maja u katoličanstvo. Čulo se raznih mišljenje o tome, dovoljnih za zanimljivu raspravu o mnogo širim temama. Iako je prisutan i moj jak stav, pomenuću nešto drugo, zanimljivije jer je jedinstveno. Ispred zgrade je neko umetničko delo, velika glava jednog od Bogova nekog starog ovdašnjeg naroda, napravljena od krsta i zvona (između ostalog). Označava spoj nekadašnjih i sadašnjih religija (u tu katoličku baziliku). Ta glava izgleda mnogo privlačno i moćno, snimao sam je iako mi niko nije rekao.
Potom se desio događaj koji, sagledan iz posebnog ugla, ima veoma značajan domet po mnoge ljude, a i posledice su mu baš raznovrsne. Vodič nam je rekao da ćemo proći kroz katedralu a potom se okupiti svi ponovo ispred nje. "Ako neko zaluta, neka se vrati ovde gde sad stojimo dok još nismo krenuli" - bukvalno. Prođosmo kroz baziliku, okupismo se iza nje i ’ajmo svi u autobuse koji su bili sa te strane iza (IZA) bazilike. Tad je uočeno da jedna gospođa nedostaje. Razne grupe ljudi su u više navrata išle da je traže gde god su umeli da se sete. Posle dva sata stajanja u mestu (fizički a i u smislu potrage), glasanjem smo odlučili da krenemo u Teotihuakan, bez nje. Dalje čekanje bi omelo celu grupu da Mesta moći poseti na pravilan način i do zadatog vremena (u 17 sati policija rasteruje goste). Sat vremena do tamo, pola sata uvodne priče i, gle, gospođa se sama pojavila! Došla ja međugradskim autobusom, snašla se potpuno sama. Tada je Ljubiša rekao svima da duhovne energije kažu da smo dobro postupili inače je ne bismo našli a propustili bismo posetu. Takođe pohvaljuju što niko nije ništa loše čak ni pomislio o ženi koja se izgubila. A kad smo je pitali kako je nestala, rekla je: kad je videla da se izgubila setila se saveta vodiča i otišla da nas sačeka ispred katedrale, tamo gde se nismo nalazili.
Zabranjeno je snimanje uz korišćenje stalka. Meksikanci to smatraju "profesionalnim snimanjem" za koje treba posebna dozvola. Mislim, to je jednostavno strašno. Ne postoji besplatno snimanje. Pustio sam grupu da odmakne a onda sam snimao nasamo šta god odredim za zanimljivo. Ljudi koji sedeći pričaju ne mogu biti važni kao neobični uglovi izuzetnih detalja na građevini zbog koje smo tu. Pogled sa vrha piramide je nešto izuzetno. A posvuda prolaze prodavci suvenira i magle. Jedan je prikazao prirodne boje iz biljaka kojima su sve okolne građevine bile premazane. Mogu samo da zamislim kako je to bio izuzetan prizor. Danas se smatramo naprednijim od starih naroda ali gradova sa živopisnim bojama mi nemamo nigde.
Nakon zatvaranja oblasti za posetioce, u obližnjem restoranu za samo 10 dolara čovek može da se udeblja strogo prirodnim sastojcima. Tu su i njihovi narodnjaci, tamnoputi tamburaši sa širokim šeširima, uskim pantalonama i šarenim jelecima. Ponašaju se kao i svi umetnici sa buvljih pijaca: "Odakle si ti, prisni najbolji moj prijatelju?". "Iz Srbije". "Sr-bi-ja...?". "Tito, Jugoslavija". "Aaa, Srbija! E onda samo za tebe jedna posebna pesma" i otpeva pesmu koju smo čuli već triput do sad. Naravno, naše žene vole da se slikaju sa njima a ovi ih merkaju pa samo zaviču "živela Srbija". Ma, sve k'o na svadbi, čak i pričaju drugim jezikom.
Potom povratak, šetnja, večera, šetnja, izbegavanje uličice sa devojčicama i tako razno do spavanja.
Sutradan se ide na još dalji put. Idemo u susednu (sjedinjenu meksičku) državu Pueblu. Ova država u kojoj se do sad nalazimo se zove "Savezni okrug" (mašta i političari, razdvojeni bespovratno). Uz par sati vožnje stigosmo nadomak grada Puebla, industrijskog centra Nemačke. Da, da, nemački grad posred Meksika. U 19. veku Nemci rešili da pobegnu od ekonomske krize u domovini i stigoše ovde. Osnovaše grad, podigoše zgrade, počeše da proizvode i trguju, obogatiše se očas posla. Da smo mi došli, isto bismo se snašli, je l' da? Ovo je grad u kom i danas 80% stanovništva jesu Nemci. Maltene svi automobili su Opel, BMV, Audi, Volksvagen i Mercedes. Proizvode se ovde u najvećoj fabrici firme Volksvagen na svetu. Svi ti automobili su luksuzne klase, zacrnjenih stakala i jednolično crne boje. Mora da i to ima veze sa stanjem svesti i duha.
Ali ne idemo u taj grad, nas zanima Čolula. To je jedno sitno siromašno selo bez Nemaca. Uz njega je brdo ali kakvo, ogromno i posebno. Brdo pretvoreno u piramidu! To je piramida kvadratne osnove 400 puta 400 metara, visine 60 metara! Zvanično se smatra da je to najveća piramida na svetu (Keopsova je viša ali i uža pa ima manju zapreminu). Do danas je otkriveno mnoštvo unutrašnjih hodnika ukupne dužine 8 kilometara. Međutim, duhovne energije kažu da ta zgrada i nije baš ono što se smatra. Ona je građevina samo u manjoj meri. Dve trećine njene zapremine je i dalje brdo tj. zemlja a samo jedna trećina je kameni dodatak ljudi. Ali impozantno je, nego šta je. U vreme kad je Čolula bila neuporedivo moćnija od Pueble tu je živeo narod koji je piramidu koristio i kao utočište. Kad osmatrač sa njenog vrha vikne da pljačkaši naviru iz daljine, sveštenik samo dune u svirajku i svi potrče u piramidu. Pa se tamo sakriju dok pljačkaši ne odu. U piramidi je moglo da stane 3000 ljudi a imali su hrane i vode za mesec dana! I rupe da se ne uguše... Kao što je red, sve je puklo kad su došli prosvetljeni Španci. Od njih je ostala danas ostala samo golema katedrala na vrhu planine. Ne mogu oni da istrpe da stara slava muti novu, njihovu još bolju. Iz daljine, katedrala deluje umiljato sitno u odnosu na brdo-piramidu. Ali tek kad se dođe blizu, vidi se da je i katedrala veoma velika, lepa, moćna i da zanimljivo zrači.
Pola godine pre polaska na put, upoznao sam preko Interneta jednog žitelja ovog grada. Danas je bio dan kad smo se našli. Došao je sa svojom devojkom u jednoj i špansko-engleskim rečnikom u drugoj ruci. Kad sam ga video, raširim osmeh pa iz torbe izvadim nešto sa dalekog kontinenta. Bojažljivo je otvorio poklon i razgoračio oči: "Šta je ovo zeleno!?". "To je kapa za tebe, 'ajde stavi". Nastao je jedan od najsmešnijih prizora koji sam mogao zamisliti: crni kovrdžavi Meksikanac srećan što nosi šajkaču :-) :-)) :-))) Nizak, crni, mnogo mršavi Meksikančić, sa drljavom majicom na kojoj je naslikan neki hevi-metal satanizam, drži špansko-engleski rečnik, nosi malecne naočari, ima superširoki kez i odmah iznad očiju nosi šajkaču :-) Uz njega niska, crna, načisto bucmasta Meksikančica, sa trenerkom koja baš ne ide uz tu kilažu, drži torbicu, nosi malecne naočari, ima superširoki kez i netremice gleda šajkaču. I drže se za ruke, onako dobri i bezazleni, nemaju pojma ama baš ni o čemu ali život je jednostavan i šta će kad im je lepo.
Rastadosmo se, odoh u sobu, i na spavanje.
Ujutro doručak, hrana odlična, konobari besni, gosti prepredeni, komandosi koji samo gledaju kako da maznu hranu i salvete. U ratu oko hrane opet su pobedili komandosi, restoran je očerupan a konobari nisu mogli da shvate kako nikog nisu uhvatili. Onda u autobus pa na aerodrom. I odatle, dva sata leta za Kankun, u meksičkoj državi Kintana Ro. Vazdušna linija između dva grada ima 1400 kilometara.
Aerodrom u Kankunu je "mali Mića" u odnosu na onaj sa kog smo poleteli. Čim smo izašli iz zgrade, Sunce je propržilo mnogo gore nego u Teotihuakanu. Čekali smo autobus pola sata i jedva smo izdržali, a podne je tek počelo. Vozili smo se kroz izuzetno lepe predele. Svuda unaokolo je ravno, ravno a oko puta brojne palme. Uskoro dođosmo do okeana i onda vožnja pored njega kroz hotelsku zonu. A hoteli su neverovatni, verujem i iznutra. To je zaista bila egzotična atmosfera, tropski kraj na najprivlačniji način (ukoliko se Sunce preživi). I onda dođosmo do našeg hotela, jednog od pet povezanih zgrada. Dve zgrade su odmah uz okean, dve malo iza njih, a najveća je između te četiri. U toj najvećoj se nalazi najdivniji enterijer koji sam ikad video. Sve do vrha tavanice protežu se drveće i silne propratne biljke, a to znači bar 20 metara visine. Rastu iz veoma široke aleje do koje se silazi stepenicama. To je još nekoliko metara niže od ulaza u zgradu. Kroz baštu huje potočići i čuje se muzika iz zvučnika prerušenih u kamenje. Kad neko sagradi prelep hotel oko vrlo visokog drveća, naravno da će ga nazvati "Velika oaza". Hotelsko osoblje nam je poželelo dobrodošlicu, poslužilo nekim bajnim koktelom i podelilo crne narukvice od nepoznatog materijala. Svaki gost u krugu ovih hotela može da koristi šta i koliko želi jer ovo je usluga bez dodatnih naplata. To je vrsta smeštaja koja se, pomalo neočekivano, na srpskom jeziku iskreno kaže "ol inklusiv" a u pitanju je strana reč koja na starogrčkom (ili, beše, latinskom) znači "sveobuhvatno". Takav smeštaj je za sve koji nose narukvice, sa tim da njena boja određuje gde se može a gde ne može ući. Crna označava najviši stepen, bez ikakvih ograničenja. Isto kao u karateu i ovde samo najveće badže nose crni pojas.
Hotelska zgrada za nas je jedna od onih nad samom plažom. Sledećih nekoliko minuta dok smo došli do ulaza u našu zgradu su ispunjeni neverovatnom količinom utisaka. To šta sam tu video, zaista je krupan prizor, a i kakvu vrstu utiska je ostavio... Prvo, oko nas su odjednom paunovi koji šetaju slobodno među ljudima. Niko se ne obazire ni na kog, svako gleda svoje. Na osnovu izučavanja psihologije paunova prethodnih godina (bez daljeg opisa), samo sam se pomerio od njih. Tu su i neke potpuno crne ptice kakve mi nemamo. One samo osmatraju šta leti po nebu i puštaju neke čudne zvuke. Povremeno zabace glavu i protresu perje i tad izgledaju kao potpuno drugačija čudna životinja. Onda se u sekundi vrate u prvobitni položaj mirnog posmatrača. Samo boje perja usled presijavanja Sunca tokom preobražaja izgledaju izuzetno. Oko nas su nadstrešnice od bambusa, plitki bazeni, vrlo uredni travnjaci, šankovi, barovi i svašta još. A najupečatljivije jesu prisutna ljudska bića. Ima ih samo dve vrste uz vrlo malo izuzetaka. Jedno su prirodna ljudska bića: tamni, bucmasti niski svetloplavokošuljaši koji ovde rade za ko zna kako male pare. Drugo su veštački ljudi - gosti. Teško je prepoznati nekog ko nije pripadnik severnoameričke omladine. To je najporaznija hrpa organske tvari koju sam video. Već dok sam došao do zgrade, osećao sam se jadno od tog prizora. Ipak, u cilju skraćenja dužine ovog teksta, opis je svesno izbačen. No, povratili su me Meksikanac koju vitla koktele šašavih boja, uzbudljivi pesak i, nadasve, okean iz svih snova - beli talasi pene seuz obalu, svetloplava lepota ih potiskuje a tamo ka pučini tamnoplava dubina Kosmosa. To je ono što oporavlja ljudsku dušu i stavlja čoveka na mesto koje mu pripada, pod uslovom da se američka deponija zadrži u svinjcu sa skupim ekranima.
Soba je umerena ali sasvim pristojna. Do večere ima vremena za svakojako razgledanje. Rešili smo da autobusom odemo u nehotelijerski deo, samo mesto Kankun. To je mešavina buvljih pijaca, kafića i velikih tržnih centara, sa vrlo malo stambenih zgrada. Gradski prevoz čine brojni autobusi, živopisni kao i sami vozači. Ima tu stvarno svačega da se kupi, od sombrera, preko pariskih parfema pa do uređaja koji nisam našao u Meksiko Sitiju. Ovog puta sam samo razgledao, branio se od Sunca i mučio se da oteram napadne prodavce. Prevoz autobusom je jeftin a švercovanje je nemoguće. Dok ne plate svi kartu, vozač ne kreće dalje ("vidiš onu šumu, tamo je stanica; trči ti do tamo, 'ajde, stići ćeš nas"). Po povratku, malo druženja sa ljudima, nekoliko raznobojnih koktela pa na naročit događaj. Ljubiša je organizovao dvosatno predavanje o posebnim dostignućima koja ne stiže da pomene na redovnim predavanjima. Uopšte nisam znao za to ali sam, srećom, spremio mnogo više kaseta nego što sam procenjivao. Snimljeno je i ovo i sva potonja predavanja. Nakon toga, jedan stariji bračni par iz Amerike (Srbin i Amerikanka) su tražili da im pričam o Ljubiši, energijama... Trajalo je to tri sata ali nije mi prvi put da sve to objašnjavam na engleskom. Potom, konačno, večera. Ishrana u Kankunu je ekskluzivna. Izbor nudi desetak restorana i svi su odlični osim, jasno, onog svinjca za koljnu prasad iz Amerike i Kanade. Hrana je apsolutno ukusna, prirodna, normalna i vrlo kulturno spremljena i poslužena, pogotovo su voćni sokovi izvanredni. Neki restorani su uobičajeni a neki sa samoposluživanjem.
Naredna tri dana imaju isti opis. Kupanje u predivnom okeanu (voda je topla), šetnja i kupovine po gradu Kankunu, obilasci raznih mesta po hotelskoj zoni - diskoteke... Usput snimanje predavanja i brojnih zanimljivosti. Organizovani su razni sadržaji, Sunce opaljuje ljude a i oni sebe međusobno, odmaranje i uživanje bez presedana. Neka dešavanja se izdvajaju u svemu tome. Vama manje bitno je da ipak nisam kupio traženi Sonijev uređaj pošto nije baš onaj koji sam namerio. Ali, dva događaja su nezaboravna.
Poslednjeg dana boravka u Kankunu, otišli smo u Kobu gde se nalaze dva Mesta moći - mala i velika piramida. Ima do tamo da se putuje primetno dugo a ona se nalazi duboko u džungli. To je jedino mesto gde su nam rekli da idemo samo po kamenitom putu, jer to što šušti u travici jesu otrovne zmije. Ispred velike piramide Ljubiša je objasnio njen istorijat i značaj. Kad se popne na nju, pogled je neverovatan. Svuda unaokolo se nalazi samo džungla, koliko god može da se vidi u daljinu. Samo se mogu videti vrhovi drveća i nebo, plavi tepih iznad zelenog. Naravno, zraci Sunca razdiru kožu. Pocrveneo sam sumanuto. Tri dana sam jedva ležao kad je vreme spavanju. Temperatura se još i može podneti ali meksičko Sunce uništava (al' nije ono kriva zbog toga...). Stepenice su izuzetno strme i zato po sredini postoji uže da bi se smanjio broj poginulih turista. U jednom trenutku sam se okliznuo dok sam silazio. Dosta ljudi mi je reklo da je iz podnožja videlo šta mi se desilo i da su se u trenutku presekli šta će se desiti. Ipak, držanje za uže spaslo mi je život.
Kod male piramide je bilo drugačije. Oko nje su ostaci građevina za koje se vidi da su nekad bile moćne. Pored se nalazi igralište za "pejotl" (Majanska preteča fudbala i košarke, igrana u mnoge pa i verske svrhe). Igralište ima dve kosine i ravan u njihovom podnožju, a sve je to od kamena. Kameni su i koševi na samim vrhovima. Kroz njih treba provući loptu od kaučuka tešku 4,5 kg. Lopta se sme udarati samo KUKOVIMA. Pobednička ekipa biva žrtvovana jer to je, zaboga, najveća čast. Najboljem igraču u pobedničkoj ekipi živom vade srce, a tek je to počast nemerljiva. U kose ravni igrališta uklesane su figure najveće zvezde ovog sporta. Dužina njegovog organa i do danas pobeđuje sve protivnike u svim sportovima. Sudeći po slici u kamenu, sprava za igru teško da mu je bila kraća od 50 centimetara (a sigurno se nije dopingovao niti operisao za porno-glumca). Na kraju smo bez ijednog pada i ujeda napustili Kobu i krenuli za Tulum.
Tulum je poseban majanski grad - njihova jedina luka. Ulazi se na njegovom nižem delu i kako se prolaze građevine, zapravo se polako penjemo uz brdo. Po ruševinama se sunča veći broj iguana. Neki misle da su odvratne i ružne a u stvari su mnogo zanimljive i, koliko sam naslutio, rado bi se mazile. Sunce je trebalo preživeti. Međutim, tek ne vrhu brda slede prave lepote. Iza glavne zgrade na samom vrhu, odjednom se nalazi strma visoka litica. Od dna litice nema ni 20 metara do okeana. Unaokolo je srednje visoko rastinje. Stao sam da snimim sve to iz profila. Samo fotografisati iz tog ugla je očaravajuće, a kamoli video-zapis. Uhvatio sam okean, plažu, liticu, profil zgrade, rastinje, udaljene zgrade i nebo, sve u jednom izuzetnom kadru. Iz daljine pravo ka meni, doletala je neka ogromna ptica. Došla je pravo iznad zgrade i brzo preko mene. To mi je bio poklon za lepa osećanja prema ovom mestu. Zahvalio sam se i sa još većom ljubavlju nastavio da snimam. Ja mnogo volim Tulum, rado bih živeo među tim ruševinama! Posle nekog vremena sa mnogo lepim doživljajima, krenuli smo nazad. Sutradan je bio poslednji dan u Kankunu.
Iz Kankuna smo pošli autobusima po severnom delu Jukatana, paralelno Atlantskom okeanu. Idemo na Mesto moći Čičenica a prespavaćemo dalje u gradu Merida. Nakon što smo došli autobusom do Mesta čekali smo red da uđemo. Bilo je puno posetilaca a ispred je grupa ljudi obučena kao Maje nekad izvodila neki ples. Izgledali su mnogo lepo sa onim perjem, bojama i praporcima svud po telu. Onda krećemo stazicom kroz visoko rastinje i oseća se očekivanje šta li ćemo ugledati.
I tad pred nama iza ćoška se prikazuje ogromna piramida slavna u celom svetu. Kako je to moćna građevina! Ali koliko je velika, to se samo uživo može shvatiti. Au, pa ovo je nešto načisto fenomenalno! Jao, što sam ja oduševljen! O piramido, ljubavi moja! Sa njenog piramide, iz kućice gde su obitavali sveštenici spušta se energija na sve strane i obuhvata okolinu gde su dolazile desetine hiljada ljudi iz celog kraljevstva. Energiju su doveli sveštenici a ima dve svrhe: da se okupljenima prenese nešto od duhovnog razvoja i da se na njih utiče da prestanu da se bune zbog izrabljivanja od strane političke i verske vlasti. Ovakav spoj širine duše i uskosti egoizma ne može dugo da opstane i zato su propali iznutra, puno pre dolaska genocidnog dela katoličke vlasti. Nije to ništa čudno, sve napredne ljudske civilizacije, čak i one mnogo razvijenije od majanske, su propadale uvek iz tog istog razloga. Isto čeka i nas danas, evo već u narednih par decenija, osim ako prestanemo da budemo ovakvi. Jedan od načina je i da upoznamo vrednosti koje smo kao rasa već imali (a što smo ih se odrekli, aj' sad, nek' i meni neko kaže).
Ovo mesto je veoma veliko, ne čini ga samo vanvremenska divna piramida. Ispred piramide je široka poljana a iza nje šuma. Kroz šumu se ide do narednih piramida, mnogo manjih ali isto privlačnih. Unaokolo se posvuda nalaze prodavci bezbrojnih đakonija. Turisti se toliko lepe za to da ih prodavci uopšte ni ne saleću, čak i odu od "tezge" pa moraš da ih zoveš da mrzovoljno dopešače nazad po jakom Suncu. Čuju se zvuci ptica i frulaša. Ima još zgrada iza šume, opet veoma očuvane i sa nosonjama po ćoškovima. Hteo sam sve i svašta da snimim ali vreme za našu posetu je ograničeno (danas je predviđeno mnogo kilometara preći). Vratio sam se nazad, taman misleći da je to to i da po prvi put imam vremena i za sebe, ne samo snimke. No, neki prolaznik mi reče da ništa nisam uradio ako ne odem na bok piramide. Odem tamo a ono - "Hram hiljadu ratnika". Bogami, ne zove se džabe tako! Stotine kamenih stubova, veoma debelih i visokih 2 metara su pravilno poređani kao čvorovi po ribarskoj mreži. Pokrivaju nekoliko velikih pravougaonih površina a toliko su precizni da u dužini od 100 metara ne postoji stub koji imalo štrči. To je istina kako god da se posmatraju, i uzduž i popreko.
U jednom prostoru između njih je stepenište do platforme sa četiri stuba i neobično isklesanim čovekom. Tu su sveštenici radili obrade pred krvave bitke. Svaki ratnik zagrli svoj stub a sveštenici kroz stubove šalju energiju koja deluje da postanu neustrašivi, ubijaju bez pardona i da ih bude briga što će izginuti. Ali najgore je čemu služi isklesani čovek. On je u čudnom ležećem položaju, sa uzdignutim skupljenim kolenima a glavu je podigao skroz uvis i čudi se tolikom broju neupućenih turista. Rukama drži stomak koji je pretvoren u kružno postolje. E, to je žrtvenik "Čak mol"... To je ono čega ima mnogo po majanskom carstvu a čoveka muka hvata šta se tu radilo. Sveštenici su tu napravili stub energije koja smiruje nervni sistem i opušta čoveka - i tako u beskraj. Tu su postavljali nekog kome je naređeno da bude srećan što će umreti na užasan način jer to je, naime, velika čast koju mu čine narod, država i njegove ubice. Kad uvedu čoveka u energetski stub, on posle svega nekoliko minuta delovanja više ne oseća ništa. Svestan je ali nervni sistem mu više ne radi (još jedan dokaz da nije mozak ono što razmišlja). Tad mu sveštenik priđe, noseći zdepasti (kratak široki) kameni nož koji mu prisloni na grudi. Tad svi gledaju šta će biti a sveštenik jednim potezom očas posla jadniku nožem izbije srce! Pa podigne srce uvis i pokaže ga okupljenom narodu a desetine hiljada osete strahopoštovanje (ovo kao na ragbi stadionu). Za to vreme srce kuca u njegovim rukama! Prestravljeni jadnik vidi šta mu se desilo ali ne može ni da mrdne. Onda padne na pod ali ne zbog smrti već što se onesvestio od straha! I dalje je živ a sveštenik je još veća faca, njega mase vole a sponzoruše same staju u red. Samo da mučenik umre već jednom i sveštenik je junak dana, čovekoljublja i vere u Boga.
Dok sam snimao stubove, neka muzika se čuje sve jače. Okrenem se a iza mene ona grupa obučena kao Majanci svira i obilazi ceo prostor. Visoki su tačno 160 centimetar jer su sve Maje te visine. Ništa čudno, ovi ljudi i jesu Maje. Mnogi misle da njih nema više – ima ih, ima, jedino nema više njihovog kraljevstva. A što se tiče energija za ratnike i stuba zloupotrebljenog za ugled u narodu, to nije izmišljena priča. Da se razumemo, one i danas postoje, ko hoće može da stane u stub. Ja probao, ali ne duže od minut. Da, da, deluje i te kako. Načuh da unaokolo ima još raznih moćnih zgrada ali počelo je opominjanje da moramo nazad u autobus. Opet je ostao deo koji neću stići da obiđem niti snimim. Neki mi to zameraju, uglavnom ljudi koji su samo snimili poneku sliku (na kojima su turisti a građevine tek ponegde). Da bih želju za još snimaka pomirio sa obavezom odlaska, tokom hoda sam snimao tezge sa džidža-bidžama u jednom neprekidnom kadru. Ispalo je kao neko duguljasto šarenilo velike lepote. Liči na pernatu zmiju - ura!
U Meridu smo stigli kasno popodne, u još jedan lep hotel. Grad ima 1,3 miliona ljudi a centar mu je jedinstven. Tu su građevine nepromenjene još otkad su ih u 16. veku sagradile "Međunarodne mirovne vojne snage" (Kortez i Pizaro ili Havijer Solana, sve je to isto). Ima puno Majanaca po gradu, onako braon, niski i bucmaste građe. Uvek su mirni, tihi, trpeljivi. I pored gadnog siromaštva nije im teško da se nasmeju. Prodavnica ima mnogo više nego stambenih kuća, bar u širokom centru gde smo mi bili. U hotelu je opet svako dobio koktel za dobrodošlicu. Soba nam je vrlo kulturna. Na najvišem spratu - bazen. Pored njega bar sa koktelima a u njemu barske stolice. Barem je u Meksiku lako uočiti nesrazmere u bogatstvu slojeva stanovništva.
Šetajući se po gradu, svašta se vidi. Cela ulica gde je hotel ispunjena je skulpturama koje upozoravaju na ekološku propast. Jedna strana sadrži dela meksičkih "umetnika" a druga srednjeevropskih. Razumem tu njihovu poruku ali ta "umetnička dela" su, recimo, robot od staklenih flaša, izgorelo drveće, klip kukuruza napravljen od ručnih bombi, ptica sačinjena od delova motocikla... "Dobro, dobro, šta ja znam o umetnosti, daj da kupimo pivo u prodavnici". U prodavnici kažu da alkohol ne sme da se prodaje posle 10 uveče. "Ništa, uzećemo vodu i čokoladu, ajme meni". Inače, srebro je po celom Jukatanu vrlo jeftino a u Meridi i zlato. Pored gradskog taksija, javni prevoz uključuje i čeze, što je konačno presudilo da mi se Merida trajno dopadne.
Sutradan posle doručka, kretosmo u obilazak dva Mesta moći čija imena ne mogu da se pravilno izgovore glasovima iz srpskog jezika. Ali najpribližnije je zvati ih Džibilčaltun i Džidžantun. Prvo mesto je stari grad čuven po astronomskim znanjima. Najpoznatija je građevina na kraju dugačke (kamene) ulice. Ima prozore i vrata na suprotnim simetričnim zidovima. Najmanje 100 metara ispred, posred ulice, nalazi se uspravna kamena ploča. Kad je ravnodnevica, Sunce prolazi kroz zgradu koja izgleda kao da svetli i kroz njene otvore obasjava ploču. Ali samo ploču i ni centimatar oko nje. Na drugom kraju ulice su pojedini kameni blokovi a dalje iza njih velike građevine. I ovde su veliki pravogaoni prazan prostor i oko njega visoke, široke zgrade sa strmim stepeništem pune širine. Iz istog razloga (nedostatak vremena) nisam snimio sve što je imalo a posle sam čuo da se dalje nalazi jezero. Neki su se tu i kupali i kažu da im je bilo predivno. Vrlo jako Sunce a još više prijatna voda. Eh.
Za razliku od svih ostalih posećenih Mesta moći, za Džidžantun se na prvi pogled ne bi mogao pretpostaviti njegov značaj. U današnje vreme to je jedno raštrkano selo sa vrlo malo kuća po vrlo velikim imanjima. Na jednom delu pored samog asfaltnog puta nalazi se hrpa kamenja. E, to je Mesto moći. Nekad je tu bio grad dovoljno značajan da bude prokopan podzemni tunel sve do Čičenice. Ispod tog kamenja počinje prav, prav tunel i tako svih 50 kilometara! Niko ne zna ništa bitno o tom mestu niti da se tu poslednjih vekova nešto bitno nalazilo. Ali, nije baš da niko ništa ne zna. Sredinom 1980-ih godina se desio zanimljiv događaj. Jedne noći, bez ikakve najave, dozvole ili uopšte pitanja, sjatila se gomila vojnih helikoptera. Ah, naravno, caka je da nisu meksički već američki, Reganovi. Došli junaci čim je pao mrak i pomerili malo kamenje u stranu da ne smeta. I onda su cele noći vadili iz tunela šta su sve mogli. I kad se približilo jutro oni tpkom u helikopter pa sa pokradenim blagom nazad kući u vojnu bazu. Pritom su pažljivo vratili svo kamenje na svoje mesto da se ne bi neko, jadan, uznemirio. Iako cene narodne poslovice, Meksikanci su naterani da sa severnom braćom sade tikve.
Uveče je bilo još malo šetanja i uživanja po Meridi. Sutradan smo već napuštali taj grad i spremali se za najduži put (izuzimajući avionski prevoz). Ići ćemo na jug, tik pored Meksičkog zaliva. Posetićemo Mesto moći Ušmal, proći pored grada Kampeče, zadržati se na Mestu moći u njegovoj blizini i potom doći u grad Palenke. Predviđeno je autobusom preći maltene 600 kilometara. A napolju maltene 50 stepeni i to još pre podneva.
Ušmal je mnogo moćan predeo, samo ostaci su neverovatni a kako li je tek izgledao naseljen grad. Kad se dođe, prvo se ugleda velika piramida, jedina na Jukatanu koja ima zaobljene bočne ivica. Iza nje je pravougaoni prostor oivičen zidovima prepunih uklesanih slika i štrčećih "noseva" no ivicama. To su glave sa izduženim jezicima ali meni iz daljine deluju kao buljave namrštene nosonje. Opis je ružan ali prizor je lep i neobičan. Još iza nalazi se zid visine 20 metara i dužine možda i svih 100. Kad se sasvim zaobiđe, dolazi se do strmih stepenica. A kad se popne, čovek opet shvati da nema granicama ovim čudesima. Taj zid je samo spoljna strana još jednog ogromnog uokvirenog pravougaonog prostora.
Na vrhu dela gde sam došao nalazi se dugačka zgrada sa tri zida i nizom stubova umesto četvrtog, prednjeg. Kad se odatle posmatra prizor unaokolo, dobije se osećaj uzvišenosti. Kao veliki fudbalski stadion, samo što se okupljanja ne rade zbog besciljnog borilaštva već sa vrlo visokim duhovnim smislom. Dalje kad sam prošao naišao sam na iguanu u travi. Bila je duga 2 metra. Iz daljine deluje kao spomenik, samo njene oči odaju da ne gledam ja to nego, zapravo, to gleda mene. Dok stoji, potpuno je nepomična pa kad se pokrene onda usred dužeg posmatranja deluje munjevito brza iako joj je pokret bio prilično lenj. Auh, kako je lepo gledati ove bolje očuvane majanske građevine, tek tu se naslućuje koliko su drugačiji od današnjeg sveta.
U nastavku puta, imali smo poseban doživljaj. Od dva autobusa, jedan se pokvario. To nije doživljaj koji ljudi žele da čuju, zato ga svesno prekačemo.
Jedno vreme smo se vozili na 30 metara od Meksičkog zaliva. Uz put je uzan pojas sa rastinjem a dalje do vode je samo divlja plaža. Deo puta je išao kroz pust predeo, deo kroz srednje visoko rastinje a deo kroz ljudska naselja. Sunce bije ali zaliv se ne da, voda izgleda opčinjavajuće. Potpuno je mirna i tamno plave boje. Na jednom mestu su u vodi, pri obali, pobodeni neki štapovi a na njima ogromne ptice kunjaju i dosadno gledaju presrećne turiste iz autobusa. Još su se mogli videti supersiromašni ribarski brodići, superbrkati ribari i reklame za jeftine restorane sa smešnim imenima. U Kampeče nismo svraćali ali smo se zaustavili nedaleko od njega. Na jednom delu, put se sastoji od pravca dužine nekoliko kilometara. Sa obe strane puta su prošarani žbunje, drveće, brdašca i ogromna imanja sa vrlo retkim jadnim kućicama. To je pravi pokazatelj da se nalazimo usred naseobine Maja. To su potomci onih koji su preživeli miroljubivi genocid evropskog prosvetiteljstva.
Parkirali smo se na jedinom bočnom proširenju na tom dugačkom pravcu. Tu je kapija, ulaz u ogromno imanje. Vidi se da je imanje održavano ali jadna je ta kućica u kojoj neko živi. Ubrzo su došla dva Majanca da nas pitaju što smo stali. Posle kraće priče, upitasmo možemo li da uđemo da obiđemo imanje. To je bio šok. Prvo nisu mogli da veruju a onda su zahvalno pozvali da ceeelaaa grupa dođe a nas će cela porodica pozdraviti. Otvoriše nam ogromne ali zarđale dveri. Pred nama se prikaza još ogromnije široko imanje. Podseća na vozni poligon Pobesnelog Maksa. Par jadnih zgradica, od kojih je najveća i najtužnija ona u kojoj žive. Dok smo prešli stotinak metara do kućice, iz nje je izašla cela porodica. Dočekale su nas žene: četiri pripadnice vrlo različitih starosnih generacija. Kao i prva dvojica, i one su visoke 160 centimetara, bez obzira na godine. Braon Majanke su nam poželele dobrodošlicu na španskom jeziku. Koliko god bili siromašni i izgledali jadno, ovi ljudi su jednostavne i stamene psihe. Oni se, prosto, ophode sa uzvišenim stilom. Položaji tela i pogledi u očima su im besprekorno zdravi. Ne prezaju nimalo da nam se od srca nasmeše. Oni su divna suprotnost Borisu Tadiću, Jeleni Karleuši i namrštenim glupacima koji se laktaju za sedište u gradskom prevozu. Ovi ljudi žive u beznadežnom siromaštvu ali duhom su bogatiji nego većina stanovništva u našoj zemlji. Pa, koliko nas nije pokleklo iskušenjima da siromaštvo pobede kroz, recimo, uvlačenje političarima umesto da rade nad onim što imaju i umeju?
Fina gospođa koja nam je bila vodič postala je i naš prevodilac za španski. Hteli smo da čujemo da nam što više uobičajenih izraza kažu na majanskom - ali... "Zdravo" i "Dobar dan" ni ne znaju da kažu, jer im je branjeno da se gazdama obraćaju na jeziku koji nije španski. Kad smo pitali da nam nešto otpevaju rekle su da ne mogu jer, doslovno prenosim: "Maje ne pevaju". Tek na predlog "pa, recite onda bilo šta" otvorile su se. Jasno, ništa nije moglo ni približno da se razazna šta su govorile. Jezik uvek određuje osobine i duh naroda koji ga govori a ovaj je potpuno drugačiji od svega što sam ikad čuo. Meni su njihove reči izazvale osećaj rezigniranosti zbog jadnog španskog uticaja na njih. Gospođa koja nam je prevodila zamolila je da na španskom objasne šta znače te majanske reči. Eh, oni si nas pitali ko smo mi, odakle dolazilo i zašto se uopšte zanimamo za njih kad su oni jadni i siromašni. Čude se kako to da postoje beli ljudi koji obraćaju pažnju na njih. Beli čovek zna samo da mrzi Maje - otkud to da smo dobri prema njima? Kameru držim, moram da imam mirnu ruku zbog snimka a reči slušam i srce mi se steže. Objasnismo im da smo iz daleke države, čak u Evropi ali da nismo iz Španije već neke druge države isto u Evropi (jer ne razlikuju da Španija i Evropa nisu isto). Onda smo rešili da prikupimo sitan novac i damo im u znak zahvalnosti. Nisu htele da uzmu dok se nismo dosetili da kažemo kako je to za decu. Unaokolo bauljaju mali Majančići, uglavnom bez gaća. E, onda su prihvatile, naravno, svi ljudi su isti a pogotovo u odnosu prema sopstvenoj deci. Pa je usledilo slikanje i grljenje a oni se samo snebivaju, stoje u mestu i posramljeno smeškaju.
Šta mislite kako izgledaju mali bucmasti braon ljudi bez vratova koji se zahvalno smeškaju (Maje nemaju vratove, glava je nasađena odmah na trup)? Izgledaju slično kao Meksikančić iz glavnog grada dok nosi šajkaču. Jedino nemaju satanistički natpis na majici već srce u junaka ispod podjednako otrcane majice. Meni je došlo da ih odjednom sve zagrlim, što i ne bi bilo teško. Samo što ne poletim da izljubim sve te ljude ali moram da snimam. Još malo smo razgledali jad u kome žive pa nazad u autobus. Oklembešeni na kapiji, ona dvojica su nam mahali dok nismo zamakli. Eto koliko se razliku doživljaji na različitim Mestima moći ali svuda je izvanredno dobro, značajno i korisno.
Nakon još puno vožnje kasno uveče stigosmo u Palenke. Ne može mnogo da se vidi po mraku, ponoć je, opet smo stigli sa nekoliko sati zakašnjenja. Prespavasmo u jako siromašnom hotelu gde bubice trče po popločanom podu. Ovo je daleko od Jukatana i blizu juga Meksika a tu je kriminal mnogo neobuzdaniji nego tamo severnije. Nema veze, ionako posle doručka idemo odmah dalje. Ujutro se moglo videti da se pored trpezarije na otvorenom nalazi primamljivo bazenče svetloplave prozirne boje. Al' nema se kad, danas ne sme da se kasni. Ovo je poslednji dan turneje, nema šanse da se ne stigne na avion.
Prvo idemo na Mesto moći nadomak Palenkea. To je još jedan dobro očuvan veliki grad pun izvanrednih građevina. Nalazi se usred džungle sa vrlo visokim drvećem i baš gustim rastinjem. Na jednoj zgradi je uklesana lobanja zeca, još jedne od svetih životinja. Na širokom zidu druge zgrade su uklesani prizori okićenih ljudi u različitih situacijama. Između njih su rupe u zidu u obliku slova ”T”. Tu prolazi potočić pored kojeg su, opet, prodavci primamljivih raznobojnih džidža-bidža. Sa druge strane potočića ima još zanimljivih zgrada. Jedna je služila kao kuća za generacije glavnih sveštenika. Do nje se stiže stazicom od kamenih ploča po kojima su vrlo često device odlazila da se... pričeste i pojačaju sveštenikovo zalaganje za dobrobit naroda. Ih! Sve sam ja to snimio.
Na kraju, ostade još samo jedna piramida pa da se pakujemo u autobus. Iz ko zna kog razloga, reših po prvi put u Meksiku da potrčim uz piramidu. Znam da su stepenici vrlo strmi ali ne znam što sam zapeo. Potrčim ali zaustavim se posle trećeg stepenika. Udario sam prednjom stranom potkolenice u ivicu stepenika. Stepenik je od kamena koji milenijumima (a ne samo vekovima) odoleva da se ne istupi, znači naravno da sam se raskrvario. Bele pantalone a krv samo izbija. Nije rana velika, još manje je duboka, ali na tankim belim pantalonam sve se odmah primeti (mislim na krv iz rane). Ah, polako onda, popeću se, šta mi je to trebalo, Dok sam sišao i krenuo, za nekoliko minuta pola potkolenice krvavo. I onda se slikam sa drugim ljudima, tek tako raskrvavljen. Ah, pa zar da obiđemo tolika sveta mesta i na njima žrtvenike a da i mi ne ostavimo malo krvi na steni?
Krenusmo za aerodrom u gradu Viljaermosa. Za obilazak samog grada uopšte nije bilo vremena. Stojimo u redu a meni pantalone sve krvavije. Predviđeno je da ne bude stajanja do Londona! Treba da prođem ovaj i još dva aerodroma, dve carinske i pasoške kontrole i još one "antiterorističke" bezobrazluke u Londonu ("Gospodine, izujte se pre nego što prođete kroz skener!" - budale)... stvarno će neki policajac da me pita što sam krvav. Odoh u VC da promenim pantalone, ovog puta uzimam sive. Vratim se a ono se red udvostučio. Čekamo da prespori Meksikanci obrade pasoše. Koliko vremena treba da na tri šaltera 70 putnika prijavi prtljag? U Londonu 10 minuta ali u Viljaermosi dva sata! I oni su mrtvi 'ladni, poptuno ih ne dotiče što su spori do besvesti. Naravno, i sive pantalone su pocrvene od krvi a šalterski radnici nisu od stida.
Napokon smo u avionu, to je bilo časkom, jedva sat vremena leta. Imali smo nepunih sat i po vremena do poletanja aviona za London. Bilo je, bogami, jurnjave da se pasoške kontrole obave u roku ali stigosmo na vreme. Vodiči su nas tešili: "ne brinite, kad vide da fali 70 ljudi, kasniće namerno sa poletanjem". Leteći u suprotnom smeru, sad je prelazak vremenskih zona činio da dan prolazi sumanuto brzo.
Nakon što smo stigli u London i smestili se u hotel, rešili smo d aponovo posetimo Mesto moći. Posle toga sam se opet sreo sa mojim drugom iz srednje škole. Sutradan smo krenuli nazad kući.
Ovo je bio najkraći opis puta koji je prepun divnih i uzvišenih mesta i događaja. O samim Mestima moći namerno nisam mnogo pisao. To možete saznati po drugim delovima prezentacije seminar.rs - istorijat, građevine, očuvanost i energetski značaj svakog Mesta. Izostaju i moji doživljaji energija jer nisam dovoljno osetljiva osoba za to. Nemam multimedijalne doživljaje ("sad je energija došla tu, pa sam video kako je skočila pa mi vitla po glavi...") ali to ne treba da bude razočarujuće. Uopšte nisam tužan što ne vidim energije, kad dođe vreme biće i toga. U međuvremenu se može mnogo duhovno napredovati na razne načine od kojih poseta Mestima moći jeste najjači.
Ima toliko toga divnog, dobrog i uzvišenog na ovoj planeti, čak i među delima ovog samoubistvenog čovečanstva. Ako se bolje međusobno upoznamo, možda ćemo i uspeti da se ne istrebimo. A ako upoznamo pretke i vrednosti do kojih su došli (a mi ih se namerno odričemo), možda ćemo i učiniti neke vredne poduhvati koje sad ismevamo, pogotovo u nauci. I još ako shvatimo u čemu su preci grešili pa propali, možda neđemo i mi sami propasti. Drevni Meksiko je jedna od malobrojnih velikih učionica za ljudsku rasu. Ko tu diplomira, blago njemu.
Ivan Arsenijević, Lazarevac
| < Prethodna |
|---|
Komentari